Nadovezujući se na prethodni članak, ovdje se radi o fenomenu povjerenja, kako između ljudi, tako i između poslovnih partnera.

    Većina građana nije u stanju platiti npr. novi kućanski aparat gotovinom. Stoga je potrebno naći neki drugi način plaćanja. Ako se radi o kupovanju u velikom prodajnom centru, moguće je plaćanje na rate, odgodu, više slipova, kredit itd. Ako niste u stanju platiti rate, snosite posljedice bez obzira na trenutne okolnosti (npr. možda se razbolio član vaše obielji i ovaj mjesec ne možete platiti ratu na vrijeme). Banku to ne interesira, uostalom bili ste svjesni i prisebni kad ste potpisali ugovor. Međutim, ako kupujete u malom, možda obiteljskom dućanu, pogotovo ako vas poznaju, moguće je stvar obaviti na "ljudski" način. Prodavač će sigurno imati razumijevanja ako imate teško bolesnoga u obitelji.

    O čemu se zapravo radi? Ako i prodavač i kupac, ili, općenitije, partneri u transakciji, djeluju na sličnoj skali (ekonomskoj, socijalnoj, ...), moguće je transakciju obaviti na takav način da se obojica s punim pravom osjećaju da su nešto iz transakcije dobili. Međutim, ako je jedan od partnera na skali puno većoj od drugog, tada se onaj "manji" vjerojatno osjeća ponižen, nevažan i ranjiv. Povjerenja nema kad su skale previše različite.

Ugovori

    Ako nema povjerenja, sklapaju se ugovori (ok, zvučim naivno, ugovori se sklapaju tako i tako, ali mislim da njihova uloga nije toliko bitna u slučaju kad su obje strane "male"). Svakako će dvije tvrtke sklopiti ugovor. Opet, čak ni ugovor ne garantira pošteno poslovanje. Ako je jedna tvrtka puno jača od druge, može si priuštiti ne ispuniti ugovor, kako zbog sporosti hrvatskog pravosuđa, tako zbog puno dubljeg džepa kojim može platiti parnice. Dakle, i poštovanje ugovora je stvar skale.

Apsurd

    Međutim, ono što mene fascinira je da se na najvišim razinama, na kojima operira i država, novac prebacuje u ogromnim količinama, uglavnom iz državne blagajne u razne organizacije, državna poduzeća i tvrtke, a bez da postoji funkcionirajući mehanizam koji bi osigurao da se s tim novcem napravi ono za što je on i namijenjen (npr. sanacija brodogradilišta). Da bih istaknuo apsurd, pogledajmo najprije prva dva nivoa:

• podjednaki mali partneri: povjerenje funkcionira i obje strane su zadovoljne

• jedan partner puno jači: ugovori, ponižavanje, jači pokušava iskoristiti slabijega

E sad bi za očekivati bilo:

• podjednaki veliki partneri: ugovori koji se poštuju, državni pravosudni aparat koji funkcionira

Umjesto toga imamo:

• podjednaki veliki parneri: povjerenje koje je iznevjereno, ugovori koji se ne poštuju

    Ne znam koliko sam jasno ovo predstavio, ali čini mi se da je ovaj apsurd veliki problem društva u kojem su se najbogatiji obogatili preko noći, bez da su promijenili svoj mentalitet (hrvatski kapitalizam, vidi prethodni članak). Tužno.

Članak u "Feralu", čiji je naslov gotovo istovjetan naslovu ovog posta, kao da je pogodio što mislim o hrvatskim medijima u zadnje vrijeme. Ma ne samo o medijima, nego o cijelom društvu koje prakticira hrvatski kapitalizam (HK).

Koje su poželjne osobine bilo kojeg posla/projekta u HK-u, bez obzira na skalu i ozbiljnost (od djeteta koje prodaje kakvu igračku svom prijatelju do direktora lanca velikih prodavaonica <klasa proizvoda koje svi Hrvati i Hrvatice moraju posjedovati> ) ?

1. Brza zarada: Profit mora biti ostvaren odmah! Nedopustivo je biti prisiljen čekati više od par minuta/tjedana (ovisno o skali) prije nego što bi se investicija počela isplaćivati.
2. Jednostavna metrika: Sve se mjeri samo jednim brojem: zarada u kunama (ili eurima). Ne postoji više od jedne dimenzije poslovanja, u HK-u se ne smije mjeriti ljudsko dostojanstvo, iskrenost, društveni boljitak ili zdravlje.
3. Optimizacija: Mora se učiniti sve ne bi li se povećala udaljenost (mjerena metrikom objašnjenom pod 2) između poduzetnika i konkurencije. Budući da je metrika skalarna, optimizacija se svodi na gaženje svega što hrvatskom kapitalisti stoji na putu do zarade.
4. Integracija u državni aparat: Svaki veći projekat potrebno je što bolje integrirati u državni aparat, da bi se smanjilo trenje koje se javlja u procesu objašnjenom pod 3. Stupanj integracije ovise o tome koliko je daleko maglovita pozadina iz gore spomenutog Ivančićevog članka.

Moram napomenuti da je sistem sa gore navedenim osobinama izrazito nestabilan i njegovo konačno stanje je monopolizacija ekonomije, nefunkcioniranje socijalne države i erozija moralnih načela društva.

hr.digg|prijavi